Praznici posvećeni mrtvima

Crkva je odredila posebne dane koji su posvećeni molitvi i sećanju na umrle. To su zadušnice i to:

- u subotu pred Mesne poklade - zimske zadušnice,

- u subotu pred Duhovne - letnje zadušnice,

- u subotu pred Miholjdan - miholjdanske zadušnice i

- u subotu pred Mitrovdan - jesenje ili mitrovdanske zadušnice.

Tada se izlazi na groblje, obavljaju se parastosi ili pomeni, osvećuje žito, prekađuje grob, pale se sveće za pokoj duša umrlih srodnika i prijatelja i uređuju su grobovi.

Čovekov život ovde na zemlji se ne završava smrću. Hristos je umro za nas, nudeći nam spasenje i život večni. Nažalost, ima onih koji to ne prihvataju, već više vole da budu robovi greha, smrti i Satane, nego slobodna deca Božija. "A onima koji ga primiše dade vlast da budu deca Božija, onima koji veruju u ime Njegovo" (Jov. 1,12).

Pri drugom dolasku Hristovom, po rečima Jevanđelja: "A kada dođe sin čovečiji u slavi svojoj i svi sveti anđeli sa njim, tada će sjesti na presto slave svoje. I sabraće se pred njim svi narodi i razlučiće između sebe kao pastir što razlučuje ovce od jaradi. I ostaviće ovce sa desne strane: hodite blagosloveni Oca Mojega, primite Carstvo koje vam je pripremano od postojanja sveta, jer ogladneh i dadoste mi da jedem; ožedneh i napojiste me; stranac bejah, primiste me; nag bejah i odenuste me, bolestan bejah i posetiste me; u tamnici bejah i dođoste k meni...

Tada će reći onima što su služili satani: idite od mene prokleti u oganj večni koji je pripravljen đavolu i anđelima njegovim".

Zbog toga bdimo i vodimo brigu o našim dušama. Brinimo i o onima koji su se upokojili do drugog dolaska Gospodnjeg. Jer molitva pravednika mnogo može da pomogne.

Svaki čovek je stvor Božiji. I briga za svaku dušu je neophodna. Jer Hristos nam preporučuje u Jevanđelju da se više raduje kad nađe jednu izgubljenu ovcu nego onih devedeset devet što su sa Njim.

I mi moramo da se molimo Bogu za sve one koji su sa nama i one koji su se preselili iz ovog zemaljskog života u onaj večni. To je dužnost svakog člana Crkve. Briga dece za roditeljima i srodnicima koji su se upokojili je veoma važna, kako za njih same tako isto i za upokojene.

Crkva se moli Bogu za sve ljude i za nju su svi živi pred Bogom. Oni koji su činili dobro u Božijoj su blizini i spremno čekaju drugi Hristov dolazak. Sve one koji su se udaljili od Boga, Bog čeka na njihovo pokajanje.

Čovek je taj koji odlučuje da li će biti sa Bogom ili protiv Njega.

Crkva nam je odredila i dane kada i kako treba da ih provodimo da bi naš život imao krajnji cilj. Subotu je posvetila za umrle, a nedelju za nas žive kad treba da se molimo Bogu u zajednici.

Subota je dan posvećen umrlima, zapravo upokojenim dušama. Tog dana više nego ostalih dana mi gledamo drugi svet, videći u mislima mnoštvo onih koji su živeli na zemlji pre nas i opštili sa njim. Na početku, moramo napraviti razliku, jer neke od njih slavimo, a za neke se molimo. Prvi su svet moćni na čelu sa Presvetom Bogorodicom; drugi su oni bezbrojni koji su umrli, čija nam sudbina gore nije poznata već samo Bogu. Subota nas podseća na Hristovu propoved u Adu posle Njegove smrti na Krstu, u vremenu od tri časa po podne na Veliku subotu do sučevog izlaska. U nedelju kad je vaskrsao. Jer čak i u smrti, On nije poštovao staru subotu. Sv. Petar to objašnjava: "Zato se i mrtvima propoveda Jevanđelje, da prime sud o čovjeku i tijelom, a po Bogu da žive duhom" (Petr. 4,6). Više i jasnije imamo u crkvenoj pesmi.

"U pakao Ti si sišao Spasitelju moj, i posle razaranja adskih kapija, budući Svemoćni, ti si ustao opet sa onima koji su umrli, budući Tvorac. Ti si iščupao žalom smrti, o Hriste! I oslobodio si Adama od prokletstva, o Čovekoljupče! Spasi nas, o Gospode!"

U Pravoslavnoj Crkvi, pomen u molitvama za umrle drži se kao apostolska tradicija zabeležena u prastaroj liturgiji Sv. Jakova, a potvrđeno od svetih otaca. Čvrsta vera za mrtve u Pravoslavnoj Crkvi je uvek bila važna i molitve (pomeni) posebno iznete na Svetoj Liturgiji, svi pravoslavni su u mislima podjednako povezani sa svojom preminulom rodbinom, rođacima i prijateljima.

Kada se neki hrišćanin upokoji Crkva posebno obeležava taj događaj sa molitvama i pomenima u toku te godine. Tako imamo: čin opela (dan sahrane vernika), trećinu, četrdesetodnevni pomen, polugodišnji i godišnji pomen.

Opremanje pokojnika: Čim se samrtnik počne razdvajati sa dušom, počne dakle, lagano izdisati, priprema se sveća koja se pali i stavlja iznad njegove glave, ili mu se stavi u ruke. Sveću pali najbliži ili najdraži srodnik. Ocu ili majci sveću pali sin ili kćerka, itd. Sveća se pali na sledeći način: Onaj koji je uzme prekrsti se, celiva sveću, pali je šibicom i govori: Za pokoj duše moga (kaže srodstvo i ime), Bog da mu dušu prosti. Ostali prisutni tiho, šapatom izgovaraju - Bog da mu dušu prosti i krste se. Sveća i njena svetlost simbolišu samoga Hrista koji je svetlost i koji osvetljava put duši svakoga čoveka koji u njega veruje. U narodu se smatra za veliku kaznu i prokletstvo ako neko umre bez sveće.

Čim pokojnik ispusti dušu, pristupa se pripremi za ukop. Najpre se izvrši kupanje, brijanje i oblačenje pokojnika u svečano ukopno odelo. Kupanje vrši neki stariji čovek iz komšiluka ili žena ukoliko je žensko umrlo. Obično se telo istrlja vlažnim peškirom, muškarac se obrije, poseku se nokti i obuče se novo odelo, koje pokojnik pripremi još za života. Tako opremljen pokojnik se postavlja na sto u nekoj velikoj sobi, ili ostaje u postelji u kojoj je preminuo, dok se ne pripremi kovčeg. Postavi mu se desna ruka preko leve na grudima, i ruke mu se svežu maramicom, tanjim peškirom ili debljim vunenim koncem; vežu mu se noge oko članaka, i glava ispod brade i preko temena, a oči mu se sklope.

Pripreme za sahranu: Pošto od časa smrti pa do sahrane treba da prođe 24 časa, pokojnik prenoći u kući, i oko njega sede njegovi ukućani ili prijatelji i danju i noću. Vode se ozbiljni razgovori, čitaju molitve za pokoj duše i evociraju lepe uspomene na pokojnika. Ovo se obično radi u selu pošto pokojnik prenoći u kući.

Sutradan, jedan dan posle smrti, obavlja se sahrana. Rano, nekoliko komšija i prijatelja odlaze da kopaju grob. Običaj je da niko od rodbine ne kopa raku.

Rodbina, prijatelji i komšije se odmah obaveštavaju čim neko umre i zakazuje se tačno vreme sahrane. Odmah se obaveštava i sveštenik koji treba da izvrši opelo nad pokojnikom. Blagovremeno se štampaju plakate i eventualno predaje čitulja u novine. Pošto smrt, često može biti iznenada, domaćin, ili ta kuća nisu spremni brzo sami organizovati pogreb, prijatelji i komšije pritiču u pomoć. Kada se dolazi u kuću gde je neko umro, izjavljuje se ukućanima i rodbini saučešće na sledeći način: Onaj koji dolazi, kako koga sretne od rodbine u kući ili u dvorištu, pozdravlja se sa njim, ako su bliskiji, poljube se tri puta u obraz i govori sledeće reči: "Primite moje iskreno saučešće". Domaćin se zahvaljuje i odvodi gosta u sobu gde je pokojnik. Ovaj zatim celiva pokojnika ili ikonu i krst, zapali sveću, položi cveće, odstoji malo pored odra i odlazi u drugu prostoriju za goste.

Opelo: U zakazano vreme dolazi sveštenik. Njega dočekuje domaćin i vodi ga u prostoriju gde je pokojnik. Pošto sveštenik uzme potrebne podatke o umrlome, kovčeg sa pokojnikom se iznosi u dvorište, gde se vrši opelo. U mestima gde ima kapela, svi odlaze u zakazano vreme na sahranu, i u određeno vreme se vrši opelo. Najpre se podele svećice svim prisutnim, koje se pale i drže u toku opela. Za vreme opela, rodbina stoji sa desne strane kovčega, a kovčeg je okrenut tako da pokojnik gleda prema Istoku. Dok traje opelo vlada potpuna tišina, i razume se, potpuna ozbiljnost. Krst stoji čelo glave pokojnika. Takođe, čelo glave postavlja se manji stočić na koji se stavlja žito, skuvano kao za slavu. U žito se stavlja jedna svećica. Pored žita potrebna je i jedna flašica u kojoj je pomešano vino i ulje (uspomena na svetu tajnu jeleosvećenja, kojim se posle opela preliva pokojnik).

Na stočić se stavlja i jedna čaša sa čistim vinom i kašičicom, da sveštenik na kraju opela prelije žito. Tu se još stavlja pogača i tacna sa medom. Pogača simbolizuje samoga Hrista koji je Hleb života, a med sladost raja i večnog blaženog života.

Celivanje pokojnika: Kada se opelo završi, najpre rodbina, a zatim svi ostali celivaju pokojnika ili ikonu i krst koji stoji na pokojnikovim grudima. Celivanje se vrši tako, što se polako prilazi kovčegu i kad se dođe do njega, zastane se, prekrsti se i pokloni, pa onda se celiva pokojnik i tiho se kaže: "Bog da mu dušu prosti".

Pogrebna povorka: Kad se završi celivanje, kovčeg se zatvara, ali se ne zakiva, jer se na grobu ponovo otvara. Odmah se kovčeg diže na kola, ili se nosi na rukama. Formira se pogrebna povorka. Na čelu povorke ide krst sa desne strane, a žito, vino i ulje sa leve strane. Iza krsta i žita dolaze litije - barjaci i ripide. Iza njih idu mlađe osobe koje nose cveće. Iza cveća ide sveštenik koji usput peva odgovarajuće posmrtne pesme. Iza sveštenika nosi se kovčeg sa pokojnikom, čije su noge okrenute napred, a iza kovčega ide rodbina raspoređena po stepenu bliskosti sa pokojnikom. Iza rodbine ide narod. Od kuće do groblja, staje se dva puta i čita se mali pomen. Obično se staje kod raskršća, ili kod nekog mesta koje je vezano za pokojnika. Treći pomen se vrši na samom grobu.

Spuštanje u grob: Kada se stigne do groba, kovčeg se spušta pored rake, dreše se ruke, noge i glava. Ukopnici, to jest ljudi koji su kopali raku, celivaju pokojnika i neko od bliže rodbine. Zatim se kovčeg zatvara, zakiva ili zavrće poklopac i spušta se pomoću konopca u raku. Gde je to običaj, sveštenik prelije ostatkom vina i ulja kovčeg u raki, razbije flašicu o neku alatku kojom je kopana raka, uzima grumenčić od prvog iskopanog komada zemlje i baca na kovčeg. Takođe i prisutni bacaju po komadić zemlje, a negde se baca i poneki novčić govoreći: "Bog da mu dušu prosti".

Osvećenje vodice: Posle povratka sa groblja sveštenik kod kuće osveti vodicu u prostoriji gde je pokojnik izdahnuo i gde je ležao dok je bio u kući. Običaj je u nekim krajevima, kada narod dolazi sa groblja, da se sačekaju u dvorištu, tu svi peru ruke, uzimaju ugljen od žara, pa ga premetnu u rukama i prebace preko sebe. To je ostalo iz vremena kada su Srbijom harale zarazne bolesti i na taj način se po naredbi građanskih vlasti vršila dezinfekcija. To danas nije obavezno činiti. Dobro je možda, pripremiti vodu i peškir, ako nema česma ili kupatilo, da narod opere ruke. Kada sa groblja stignu ukopnici, obavlja se obično večera za pokoj duše umrloga. Za tu večeru vezani su brojni običaji. Na njoj se negde prisutni služe žitom, medom i pogačom, a negde se to radi na grobu.

Što se tiče stava crkve, oko opela i sahrane pokojnika, za crkvu je najvažnije žito, vino i sam čin opela. Opelo je molitva u kojoj se sveštenik moli za pokoj duše pokojnika i za oproštaj grehova njegovih koje je kao čovek u životu učinio. Važni su pomeni koji se vrše od kuće do groblja, jer je pomen takođe molitva.

Suvišni običaji: Međutim, u nekim našim krajevima, za pogreb su vezani brojni suvišni, pogrešni i štetni običaji, koji su često, čak i u suprotnosti sa učenjem crkve. Teško je, razume se, u narodu menjati takve običaje, naročito one koji su vekovima prisutni. Ali u novije vreme, zavode se novi običaji, koji se lako mogu menjati. Jedan od takvih je i kupovina venaca za sahranu, zatim darivanje raznim darovima svih koji prisustvuju sahrani. I jedno i drugo iziskuju velike izdatke, a potpuno je suvišno. Mnogo bi bolje bilo, da se novac za kupovinu venaca preda domaćinu, ili toj kući, što bi dobro došlo u snošenju troškova sahrane. Takođe se uobičajila velika i obilna priprema jela i pića za sahrane, pa se dešava, da kada se gosti najedu i napiju, sahrana se pretvori u gozbu, i učesnici se počnu u pijanom stanju nedolično ponašati, što je nedopustiv greh prema pokojniku i njegovoj rodbini. Protiv ovakvih pojava treba da se bori sveštenik i svi ozbiljni i bogomoljni ljudi u našem narodu.

Crnina i vreme posle sahrane: U znak žalosti za pokojnikom, rodbina od smrti počinje da nosi crno odelo. Žene crnu maramu, a muškarci crnu košulju ili flor. To se nosi godinu dana, i za to vreme rodbina ne učestvuje u veseljima, ne igra i ne peva.

Ovde treba naglasiti da se, bez obzira, kada se desi smrtni slučaj u porodici, obavezno slavi krsna slava, na isti način kao i uvek. Čak, šta više, potrebnije je, upravo, slaviti obzirom da se u molitvi za slavu molimo za pokoj duše naših umrlih srodnika. Ne treba u godini dana posle smrti pokojnika praviti veselje u kući: svadbe, žurke, igranke i sl. U svim ovim slučajevima i o svemu što je vezano za običaje o sahranama, dobro je posavetovati se sa sveštenikom, jer su običaji različiti u raznim krajevima, pa je onda nemoguće pomenuti i ukazati da li je neki običaj dobar ili nije.

Trećina: Sutradan po sahrani, uža rodbina izlazi na grob, gde pali sveće za pokoj duše umrlog. Trećina se zove, jer je to treći dan od smrti. Na grob se iznosi žito, vino, sveće, med, pogača, kadionica i tamjanuar Negde se trećina obavlja sa sveštenikom, koji vrši parastos ili mali pomen na grobu.

U nekim krajevima, izlazi se na grob u sedmi dan od smrti, ili u prvu subotu po smrti, i to se zove sedmina. Sve se vrši isto kao i na trećini.

Četrdesetodnevni pomen: Od svih molitvi za umrle koje crkva propisuje posle opela, najvažniji je četrdesetodnevni pomen ili parastos. Po učenju crkve, u četrdeseti dan posle smrti, duša čovekova izlazi pred Božiji Sud. Najbolje je ako se taj parastos vrši tačno u četrdeseti dan, a ako je nemoguće, onda je dobro u subotu koja pada pre tog datuma. Zašto Subota? Subota je dan koji je crkva posvetila mrtvima, kada se posebno molimo za pokoj njihovih duša i kada izlazimo na groblja. Za taj parastos se priprema žito, vino, med i pogača, kadionica i tamjan i sveće koje se pale na grobu i koje prisutni drže u rukama. Sveštenik se poziva da izvrši parastos na grobu, ili se donosi žito u crkvu, pa nad žitom sveštenik vrši parastos, a rodbina posle toga ide na groblje, preliva grob vinom, nosi osvećeno žito i služe se njime na grobu.

Za ovaj četrdesetodnevni pomen, takođe su vezani brojni običaji, među kojima je klanje "dušnog brava". To ne spada u crkvene i verske običaje. Pod te običaje se jedino može podvesti i opravdati, ukoliko je cilj klanja da se nahrani sirotinja i siromašni, kao dobro delo za pokoj duše umrloga. Sve ostalo je čist paganski običaj vezan za žrtvoprinošenje.

Polugodišnjica i godišnjica: Posle šest meseci i jedne godine, takođe se mogu vršiti molitve, odnosno parastosi za umrle. Tada se, kao za četrdeseti dan priprema žito koje osvećuje sveštenik, izlazi se na groblje i pale se sveće i prekađuje grob. Parastosi se mogu održavati i češće. Gozbe i ostalo nije crkveni običaj.

Spomenici: Dužni smo da za svoje pokojnike podižemo spomenike. Ali oni ne treba da budu suviše skupi, to sigurno i naši pokojnici ne žele. U veličini i kvalitetu spomenika ne ogleda se veličina naše vere. Spomenici treba da budu skromni, čija će jedina svrha biti da obeleže mesto gde je pokojnik sahranjen i na kojem čeka drugi dolazak Gospoda Isusa Hrista. Ono što je najvažnije treba znati: da je spomenik običan kamen dok ga sveštenik ne osvešta. Tek kada se to učini, onda pokojnikova duša postaje svesna postojanja spomenika i tek tada će moći da se raduje što je najbliži nisu zaboravili. Ime pokojnika na spomeniku obavezno upisati ili uklesati srpskim pismom ćirilicom, jer ako nije tako učinjeno, sveštenik ima pravo da odbije da osvešta spomenik. Na spomenik se ne sme stavljati ime kamenoresca, čime on reklamira sebe i vrši propagandu svoje radnje. To je sramoćenje pokojnika, a sa ljudske strane, veoma nekulturno i ružno. To naročito treba naglasiti kamenorescu prilikom naručivanja spomenika.

Samoubistvo: Samoubistvo je najveći greh, jer samoubica nema priliku da svoj greh okaje. Nekada se samoubice nisu sahranjivale na grobljima. Crkva lišava samoubicu prava na hrišćanske posmrtne počasti. Po dozvoli arhijereja samo se može obaviti kratak pomen na grobu samoubice i to ne na dan pogreba.